Ostali motivi...

 

Franjevački samostan Gospe od Karmela na Skalicama

 

     Franjevački samostan Gospe od Karmela pripada franjevačkom redu i provniciji Presvetog Otkupitelja. Njegov osnutak veže se za turbulentno razdoblje prve polovice 18. stoljeća. Nakon što su se Venecija i Turska ponovno zaratile 1715. godine u takozvanom Malom ratu (1715.- 1718.) kod kršćanskog stanovništva Imotske krajine (tada još uvijek pod turskom dominacijom), javio se opravdan strah od ratnih nedaća i stradanja. Po predanju, imotski aga je nekoliko puta izvodio fra Stipana Vrljića na zidine Topane, prijeteći mu da će ga strmoglaviti u Modro jezero. Gvardijan prološkog samostana bio mu je kriv za sve češće bježanje raje na suprotnu stranu.

U takvim prilikama franjevci krišom napuštaju samostan na Školjiću u Prološkom blatu. Privremeno se smještaju u Rogoznici da bi im bila ustupljeno zemljište i crkvica Gospe od Karmela na predjelu Skalice, da uz nju sagrade svoje novo boravište.

                   

                                             Franjevački samostan na Skalicama u Omišu, oko 1905. godine.

                                                                     Izdavač Svietlotiskarski zavod Rudlof Mosinger, Zagreb

     Na kapitulu u Našicama 1716. godine, prava prološkog samostana sv. Franje prelaze odmah na omiški samostan pa se i omiški samostan, od dovršetka samostanske zgrade 1718. godine, naziva samostanom sv. Franje.

Iste godine kada je dovršena samostanska zgrada, mirom u Požarevcu pripada Imotski sa krajinom pod vrhovništvo Venecije. U novim uvjetima javlja se želja franjevaca o povratku u Imotsku krajinu, jer je udaljenost Omiša i sela o kojima samostan duhovno skrbi prevelika. Kao novo sjedište franjevaca logično se nameće Imotski pa će fra Stipan Vrljić uložiti velike napore oko utemeljenja i izgradnje novog samostana, koji će pravno biti sljedbenik asketskog samostana-skloništa na Školjiću u Prološkom blatu. Kada je osnovan samostan u Imotskom 1838., prenesene su sve oznake omiškog samostana, koje su mu pripadale, na onaj u Imotskom. Tako i naslov samostan sv. Frane. Samostan  u Omišu od tada nosi ime  samostan sv. Kaja, a nedugo zatim samostan Gospe od Karmela.

Tako su nastala dva samostana koji službeno nisu imali ništa zajedničkog. U narednim stoljećima u omiškom samostanu bila je i niža škola. U 18. stoljeću bila je privremeno filozofija, a od 1916. godine provincijsko učilište. Franjevci omiškog samostana bili su poznati i po hospiciju u kojem su pružali smještaj i hranu putnicima i za tadašnje prilike nerijetkim siromasima. Kako je stara crkvica Gospe od Karmela bila dotrajala i pretijesna za sve veći broj vjernika. Tada omiški franjevci potpomognuti pukom od 1841. do 1866. polako podižu novu crkvu od skladno klesanog bračkog mramora. 

U instituciji franjevačkog samostana Gospe od Karmela osim brižnog duhovnog skrbnika, dobio je Omiš i staratelja nad povijesnim i kulturnim dobrom. Franjevci su svojim brigom i požrtvovnošću kroz naredna stoljeća uspjeli očuvati bogati knjižnični fond kao i arhiv s jedinstvenom zbirkom muzikalija. Na blagdane Gospe od Karmela (16. srpnja) i Gospe od Anđela (2. kolovoza) pred omiškim samostanom okupilo bi se mnoštvo vjernika iz Poljica, Rogoznice, makarskog primorja, Brača, Hvara... O marijanskim pobožnostima koje su iskazivali vjernici piše otac fra Petar Knežević u svojim "Pismama duhovnim" (Venecija 1765.) :

 

                                                                    Ova Gospa od Skalice, 

                                                                    Koja lipša od Danice

                                                                   Jest, i koje mnoga čuda

                                                                   Čuvena su jurve svuda,

                                                                   Prid Omišem nahodi se

                                                                   U svom Kipu, i slavi se

                                                                   Od Gospode Omišana,

                                                                   I od drugih svih mišćana.

 

 

 

 

Srednjovjekovna tvrđava Starigrad (Fortica)

 

 

     Izgrađena na drevnim temeljima antičkog castruma, tvrđava Starigrad od XV. stoljeća do današnjih dana poput nekog mitskog uspavanog čuvara bdije nad gradom. Nisu odabrali drevni graditelji tu klisuru slučajno- sa njenih kula i stražarskih mjesta u jednom pogledu se nadzirao Brački kanal, terasaste padine Borka te prostor donjih i srednjih Poljica.

Kroz minula stoljeća obnavljana je i dograđivana više puta, onako kako su to prilike i neprilike zahtijevale. Nekada trn u oku turskim agama od konca 17. stoljeća i oslobođenja omiškog zaleđa od turske dominacije, biva polako prepuštena zubu vremena i burama s Mosora. Osim mosorskim vilama i sokolovima, pružila bi Fortica svoje zaklonište tek ponekom slučajnom putniku ili boračkim pastirima i njihovim stadima. Tek poneki romantici sklon Omišanin sklonio bi se među njene mire ne bi li možda osluhnuo šapat minulih stoljeća i slave dok čeka svoju vilu u suton ljetnog dana.

                       

 

     Na ovoj zanimljivoj foto-razglednici ispričana je kratka povijest tvrđave Starigrad. Sigurnom rukom crtana skica odaje nam osobu koja poznaje tehniku crtanja, perspektivu i osnove arhitekture. Ne prolaze nezapaženo ni dijelovi utvrde sačuvani samo u temeljima, poput zgrade za posadu. Osim tlocrta, vidimo i crteže južnog i istočnog pročelja utvrde kao i njen centralni presjek. Uz gornji rub razglednice nalazi se ručno crtan plan užeg rastera grada s položajima brzojava(!) te dvije fotografije unutrašnjosti utvrde, odnosno panoramskog pogleda prema Punti. O samoj tvrđavi autor donosi i nekoliko tiskanih izvora. Tvrđavu Starigrad spominju djela "Bribirski knezovi" u izdanju Matice Hrvatske, djela barskog nadbiskupa Šime Milinovića, "Kletva" A. Šenoe, te u jednom od brojeva "Jadranskog dnevnika", u članku I. Rubića o omiškim utvrdama (Božično izdanje 1935.).

U donjem desnom uglu autor navodi da u komšiluku Baučića žive obitelji Baučića Joze sa sinovima brata Luke, Stipe, Ante, Ive i Mate Baučića.

Vještina i način na koji su izvedeni tlocrt, bokocrt i presjek tvrđave upućuje nas da je autor osoba poznavatelj tehničkog crtanja. Navođenje komšiluka Baučića navodi na nekoga iz tog roda kao autora skice. Kratkim istraživanjem ustanovio sam da između dva svjetska rata u Splitu djeluje grad. inžinjer Ivo Baučić. Pri samom dnu razglednice čitamo slabo vidljiv natpis "Omiš na Veliku Gospu 1937." a u nastavku potpis "ing. Ivo Baučić". Iako je zbog oštećenosti čitanje ovog potpisa diskutabilno, ostavljam ga kao rezultat svoje osobne procjene.

 

 

 

 

 Sjećanje na Cetinskog mlinara - Jakov Tomasović (1882.-1962.)

 

 

    Hrvatski pjesnik Jakov Tomasović rodio se 1882. godine u Kučićima. Osnovnu školu je završio u Omišu da bi daljnje školovanje nastavio kao sjemeništarac u Splitu gdje završava četiri razreda državne gimnazije. Odlaskom iz sjemeništa nije se odrekao života u vjeri i za vjeru. Veći dio svoje mladosti proveo je u Rijeci gdje se uz pomoć rođenog Omišanina, kapucinskog redovnika o. Bernardina Škrivanića zaposlio u tiskari gajeći nadu u daljnje školovanje.

Nakon Prvog svjetskog rata sa obitelji se preselio u Omiš gdje je otvorio prvu knjižaru i papirnicu.

Dolazak u manju sredinu ne uvjetuje i smanjenje stvaralaštva ovog omiškog književnog genija. Dapače, povratak u rodni kraj kao da potiče njegovu daljnju kreativnost i društvenu angažiranost. Spomenuta knjižara postaje ubrzo ishodište intelektualne akcije. Njegov najambiciozniji projekt svakako je izdavanje književnog časopisa Jadranska Vila koji je izlazio od 1928. do 1935. godine. S naporom je koristio sve dostupne resurse poput brzojava i pošte da bi kao urednik i izdavač osigurao redoviti izlazak svog književnog mjesečnika. Tada jedinog na hrvatskoj obali Jadrana!

Objavljuje i u drugim književnim glasilima, ponajviše u izdanjima zagrebačkog Književnog društva Sv. Jeronima, pod pseudonimom Cetinski mlinar. Surađuje i sa Klubom Hrvatskih književnika iz Osijeka. Objavljuje i u Vijencu te u Hrvatskoj obitelji. Za života je objavio desetak knjiga, zbirki pjesama, životopisa svetaca, pripovjedaka, putopisa (Sa Jadrana do Gave, Glasi i uzdasi, Skromni cvijetak, Koprive, S puta i raspuća itd.)…

Autor je prvog turističkog vodiča grada Omiša (1926.) u kojem svoj poetski i literarni dar stavlja u službu početaka turizma u gradu na ušću Cetine. Također, izdaje i serije razglednica sa motivima Omiša, Cetine, gradskog života.

Umro je 1962. godine u Splitu. Grob mu se nalazi na omiškom gradskom groblju Vrisovci.

Klub Hrvatskih književnika u Osijeku, još za života ukazuje mu počast i izdaje dopisnicu s njegovim likom.              

           

                Razglednica s likom Jakova Tomasovića, Naklada Kluba Hrvatskih književnika u Osijeku. Putovala 24. travnja 1914. godine

 (Korišteni izvori: Bogoljub Tomasović, Jakov Tomasović (1882.-1962.), Zov rodnih ognjišta, 1999.)