Priko, poveznica Omiša i Poljica

      Priko se nalazi na desnoj obali Cetine, pri ušću s kojeg puca pogled na more i na otok Brač. Iz njega se izvila gorska vrlet, preko 200 metara visoka, osamljena Babljača, te poput kakovog gorostasnog diva osluškiva, kako mu s lijeve strane struji Cetina, a s desne tiho rumori hladni vrutak živice vode Vrele… Priko je kao stvoren za samostanski i pustinjački život, jer opominje na prolaznost i ništetnost i uzdiže svoje misli prema nebeskim visinama.

                                                                                                                          don Stipe Kaštelan

                    

                               Pozdrav iz Omiša-Pogled na Priko, putovala 9. lipnja 1917.  "Izdanje Ges. gesch. d. D. R. G. M"

      Nesumnjivo je da je ovakav prirodan položaj i prije don Stipe Kaštelana nadahnuo nekog pobožnog čovjeka da se udalji od ovozemaljskih briga i dušu preda Bogu i molitvi. Samo postojanje do dana današnjeg sačuvane crkvice sv. Petra Apostola ukazuje nam da se uz nju morao nalaziti i samostan, vjerojatno pripadnosti benediktinskom redu. Sama crkvica građena je u duhu starohrvatskog graditeljstva i u izvorima se prvi put spominje 1074. godine.

      Nakon gašenja tog samostana crkva i okoliš oko  nje postaju ukopište za Omišane i stanovnike okolnih sela. Tako je ostalo do 1596. kada se tu nastanjuju franjevci. Ipak i o tom samostanu se malo zna, pa je tako ostala nepoznata i godina njegovog dokinuća. Ipak, time ne prestaje redovnički život na Priku.

      Po želji nadbiskupa Pacifika Bizze u obnovljenoj samostanskoj zgradi osnovano je 15. veljače 1750. sjemenište za svećenike glagoljaše. Nije to mjesto bilo samo utočište narodnog jezika u liturgiji, već i rasadnik učenosti i pismenosti u omiškoj okolici.  Kao takvo, preživjelo je i krvavo gušenje poljičke pobune protiv Francuza 1807. godine. Sjemenište je ukinuto od strane Dvorskog savjeta za prosvjetu u Beču dana 24. veljače 1820. godine nakon sedamdeset godina djelovanja. Po ukinuću sjemeništa u njegovoj zgradi otvara se 1854. osnovna škola koja se postepeno razvila u privatnu nižu gimnaziju i bogosloviju. Bogoslovija će biti ukinuta 1879., a osnovna škola 1885. godine.

                

                                         Priko: Općinski dom., oko 1917 godine. "Naklada: Poljička štedionica- Priko."

       Godine 1911., odlukom cara i kralja Franje Josipa I., Priko postaje sjedište novoutemeljene općine Priko-Poljica. Tim činom barem je prividno obnovljena nekad slavna Poljička knežija jer su svi njezini povijesni teritoriji izdvojeni iz susjednih općina i ponovno ujedinjeni. Time su se uslišale dugogodišnje molbe i želje Poljičana da se ponovno poljički teritoriji nađu na okupu. Veliku zaslugu za uspostavljanje poljičke općine priko ponio je Alfons pl. Pavić, zamjenik civilnog namjesnika u Zadru- starinom Poljičanin. Zgrada nekadašnjeg sjemeništa ovaj put je postala sjedište nove općine.

                                       

                                                 Pozdrav iz Omiša - Priko, oko 1910 godine. "Naklada: Ivan Franceschi Ivanov, Omiš."

      Priko će se s vremenom i naseljavati pa će početkom drugog desetljeća 20. stoljeća osim zgrade sjemeništa i crkvice sv. Petra biti izgrađeno još nekoliko obiteljskih kuća. Posebno će tome doprinijeti izgradnja željeznog mosta preko Cetine (1899.). Tako je Priko, u odnosu na Omiš, odjednom postalo priko mosta, dok je od starina bilo priko rike. Prije mosta, prelazila se Cetina lađom- barkanjem ili skelom. O tome nam svjedoče rijetke rane fotografije Omiša, poput one znamenitog svjetlopisca Franza Laforesta iz 1866. godine. Iz njih je vidljivo da je na desnoj obali uređen pristan za brodicu koja se razapetim užetom privlačila do lijeve obale. Prelazit će se i dalje batelinama i gondulama u potrazi za ševarom, trskom i dakako, čuvenim cetinskim ciplima, lubinima i jeguljama. U kvalitetu ribe uvjerio se znameniti Alberto Fortis koji u svojem djelu «Put po Dalmaciji», osim gostoprimstva Omišana i dobrog vina hvali i ukusnu ribu s ušća.  Omišani i Dućani obilato su koristili prirodna bogatstva koje im je rijeka pužala. Riba se lovila uglavnom za osobne potrebe i na razne načine. Zanimljivo je spomenuti lov jegulja u plićacima koji se obavljao sabljom. Na takozvanom «Škanju» uz ušće, vadio se pijesak. Taj mukotrpni posao obavljale su male posade lokalnih gajeta i bracera.

Dvadesetih godina 20. stoljeća u delti Cetine grof Kulmer napraviti će svoje ribnjake i ljetnikovac. Po završetku Drugog svjetskog rata tu će inspiraciju za stvaranje svojih djela potražiti i akademski slikar Joko Knežević.

 

                 

                                                             Pozdrav iz Omiša, putovala 1912. godine. "Depose: Vittorio Stein, Trieste."

 

                 

                                                             Pozdrav iz Omiša, oko 1910 godine. "Naklada: Nikola Dujmović, Omiš."

 

                 

                      Pozdrav iz Omiša, putovala 1920. godine. Sama razglednica je desetak godina starija.  "Naklada: Ivan Franceschi Ivanov, Omiš."