Ulice, trgovi, ljudi...

 Fošal - gradsko šetalište

      Na mjestu današnje glavne gradske ulice, koju Omišani nazivaju Fošal, u srednjem vijeku nalazio se obrambeni jarak (talijanski fossa). Gradnjom ceste Split - Omiš 1856. godine, počinje i kopneno povezivanje Omiša sa ostalim gradovima na dalmatinskoj obali. Rušenjem peterougaonog bastiona iz 1659., te zatrpavanjem spomenutog jarka (Foše) Omiš dobiva novu žilu kucavicu i pozornicu svih budućih društvenih događanja. Poseban geografski smještaj grada uvjetovao je da Omiš nema rivu poput svih ostalih dalmatinskih velih i malih mista.

                       

                                                                    Omiš, oko 1913 godine. "Naklada: Anton Stanić, Omiš."

     Rušenjem gradskih zidina otvorila se mogućnost širenja grada prema Punti. Ali bijaše žao jednom Omišaninu drevnih zidina pa je svom prijatelju rekao: prvo smo bili grad a sad smo šelo“, jer nije više bilo zidina, simbola nekadašnjeg grada.Ako je rušenje tada nepotrebnih gradskih zidina pomoglo da grad „prodiše“ onda je svakako nastanak prostranog  gradskog šetališta pripomogao da Omiš vrati nekadašnji „gradski“ status. Skladni niz kamenih kuća na gornjoj strani dobivaju svoju protutežu u monumentalnoj secesijskoj zgradi „Pučke Štedionice“ podignutoj 1912. godine.

                     

                                                       Omiš-Šetalište 1931. godine "Naklada: Knjižara J. Tomasović, Omiš."

     Uskoro posađeni drvoredi proljepšavaju ovo gradsko šetalište uz kojeg se otvaraju kavane. Dok se omiške gospođe, odjevene po najnovijoj modi prešetavaju šetalištem, omiška gospoda sjedi pred kavanama. Po riječima nekog putnika namjernika, ne čitaju novine, što su davno prije učinili, nego svog sugovornika za stolom upučuju u svoje viđenje političkih događaja iz zemlje i svijeta: Oklopnjaće Dreadnought od 23.000 tona na baltičkim škverim imaju budučnost, Japan se izmorio, Amerika se prepala, Englez se osamio, mi se posilili, Talijanac se sbunio...

                     

                                                           Pozdrav iz Omiša, 1912. godine "Depose: Vittorio Stein, Trieste"

      Monumentalna secesijska katnica "Hrvatske pučke štedionice" izgrađena je 1912. godine na inicijativu Milana Marušića, tadašnjeg omiškog gradonačelnika i inicijatora brojnih privrednih poduhvata. Izgrađena u secesijskom slogu, odjednom je postala dominanta u gradskoj luci i neizostavni dio vizure grada. Stoga nije ni čudno da je kao takva poslužila kao zgodan motiv fotografu ali i kao kulisa „statistima“.  Svečano je otvorena dana 28. VII. 1912. uz prisustvo velikog broja posjetitelja iz Omiša, Splita, Makarske, Kaštela. Isti dan je Omiš slavio i blagoslov barjaka Hrvatskog sokola u Omišu i njegovu prvu javnu viježbu. Tom prigodom Sokolska župa „Vojvoda Hrvoje“ iz Splita organizirala je III. župski sokolski slet u Omišu.

                     

                                                                     Omiš, 1915. godine "Naklada: Anton Stanić, Omiš."

      Propašću Austrougarske Monarhije 1918. godine, Omiš postaje dio kratkotrajne Države SHS a uskoro i Kraljevine SHS koja će 1929. promjeniti ime u Kraljevina Jugoslavija. Shodno političkim prilikama i gradsko šetalište će službeno dobiti naziv Šetalište Kralja Aleksandra. Krajem austrijske vladavine uređena je i česma s izvorskom vodom pred kulom Turjun. 

                       

           Omiš- Na šetalištu1920. godine "Naklada knjižare J. Tomasovića u Omišu". Dva magarca tik pred knjižarom Jakova Tomasovića.

      Književnik i izdavač Jakov Tomasović osim što je napisao prvi turistički vodič Omiša (1926.) i pokrenuo književni časopis "Jadranska Vila", izdavao je i razglednice Omiša koje je prodavao u svojoj knjžari. Ista se nalazila u prostorijama nekadašnje "nadcestarije". Njegova knjižara postala je svojevrsna institucija i okupljalište omiških intelektualaca. Nabavljala je stručne knjige i časopise iz cijelog svijeta.

                    

                                               Omiš- Šetalište, 1933. godine "J. Tomašević, knjižara"- (J. Tomasović, op.a.)

     Snimak nastao desetljeće kasnije. Magarce je polako zamjenila "benzina". Automobili su još uvijek predstavljali rijetkost pa je dolazak skoro stotinu automobila njemačkog autokluba ADAC 1929. godine izazvao pravu senzaciju. Ivan Mimica Zunkalo tih je godina nabavio osobni automobil koji je koristio za taksi prijevoz. Nije isključeno da je automobil sa razglednice upravo njegov. Omiš je tada dobio i prvu autobusnu liniju prema Splitu i Makarskoj. Prijevoz je obavljala tvrtka Ćirila Stanića koji je u Beču kupio nekoliko autobusa tipa Margius i Sauer, te Ford automobil.(*)

                      

     Omiš- Šetalište Fošal, putovala 1930. u Blato na Korčuli. U novoj državi, Kraljevini SHS, šetalište Fošal dobiti će ime Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja.    

(*) Zahvaljujem se gospođici Editi Barabaš, unuci Čirila Stanića na ustupljenim podacima.

Pjaca - duša grada

     Glavna omiška ulica, Pjaca, proteže se od kopnenih vrata (ili vrata od mora) na istoku do vrata od rike na zapadu. Od srednjeg vijeka preko renesanse ova uska ulica je bila pozornica društvenog života grada.  I tako je bilo sve do početka XX. stoljeća kada tu ulogu preuzima Fošal kao moderno gradsko šetalište. Izgradnjom Jadranske magistrale i povećanjem prometa, Pjaca nas ponovno zove u svoja njedra - na dva malena gradska trga, u sjenu kampanela i Mirabelle.

                                                    

                                                                                           Omiš-Vrata od Grada, oko 1905. godine

       Ako krenemo sa istoka, zaustavit ćemo se pred nekadašnjim kopnenim gradskim vratima. Bez teških vratnica, širom otvorena, kao da reflektiraju gostoljubivost Omišana prema svim dobronamjernicima koji se u Omišu zateknu. Ipak, njihova gruba monumentalnost i jednostavnost odražava neka burnija vremena kada se grad zaključavao sa zadnjim zrakama sunca.  Uz kulu Turjun ona su jedini (s djelom zida) sačuvani ostatak nekadašnjih gradskih zidina. Brigom i financijama providura Giovannija Priulia na njima je 1678. godine istaknut kameni reljef lava sv. Marka - simbola Mletačke republike.

 QUIS ME SUSPICIENS CERNIS; NUNC E LATEBRIS ERECTUM; IO PRIOLI PROVISORIS; VENERARE PIETATEM ; AN DO MDCLXXVIII   (Ti, koji me gledaš uzdignuta nad strmim zidinama, odaj priznanje brizi providura Giovannija Priulia, godine Gospodnje 1678.).

Reljef je srušen nakon I. svjetskog rata kao odgovor na talijansko svojatanje istočne obale Jadrana, kada su talijanski iredentisti temeljili talijansko državno pravo na ostacima stoljetne mletačke vlasti u Dalmaciji. 

                               

                                           Pozdrav iz Omiša - Glavna ulica, pogled kroz gradska vrata, oko 1910 godine.

      Krenemo li dalje glavnom gradskom ulicom pred nama će se otvoriti prostor malog trga. Nekada je na njemu stajala fontana i kandelabar s električnom rasvjetom, srušeni 60-ih godina XX. stoljeća. Mali trg gotovo da je spojen sa središtem omiške Pjace, trgom pred župnom crkvom sv. Mihovila Arhanđela. Trg i župna crkva spominju se još u 13. stoljeću, da bi rekonstrukcijom i širenjem u XVII. stoljeću crkva dobila današnji izgled. Župna crkva je proširena brigom i slogom samih vjernika u, što je vidljivo iz natpisa na bočnom ulazu:                                                                                                                               VETERIS TEMPLI ANGVSTA SPATIA CIVIVM CONCORDIA DILATANTVR                                                                              (Tijesan prostor starog hrama proširuje se slogom građana)  

      Južni bočni zid crkve ukrašen je i grbovima trojice mletačkih providura za kojih je crkva građena (Pisani, Minio, Zorzi). Na glavnom portalu izveden je natpis koji nas upućuje na godinu proširenja ali i prenosi uvijek aktualnu poruku povratka Bogu ugodnom načinu života:

                           HAEC PORTA DOMINI NOTAS FACIT VIAS RECTAS ANNO DOMINI MDCXXI                                                                   (Ova vrata Gospodnja upućuju na pravi put. Godine Gospodnje 1621.).  

 

                                                

                                                       Pozdrav iz Omiša, igra djece na pjaci ispred crkve sv. Mihovila, putovala 1914. godine.                                                                                                                                                Izdanje Nikole Dujmovića

Ako krenemo sa trga ispred župne crkve prema zapadu, glavna ulica će nas dovesti pred renesansnu dvokatnicu, kuću sretnog čovjeka. Njezin prizemni dio, građen od pravilno profiliranih kamenih blokova stilski odudara od jednostavne pučke arhitekture koja je okružuje. Natpis na njenim monumentalnim vratima upućuje nas na 1545. godinu kada se na ovome mjestu nalazila monumentalnija građevina. Desno od glavnog ulaza nalazi se još jedan ulaz, utoliko zanimljiviji zbog natpisa kojim je ovaj sretni stari Omišanin izrazio u kamenu svoju zahvalnost Gospodinu na jedinstven način:

                                    GRACIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI IN HOC MUNDO                                                                                                (Zahvaljujem ti Gospode što sam živio na ovom svijetu)

Ne dvojimo da je omiški književnik Ivan Katušić bio u pravu kada je ovaj natpis interpretirao kao Zahvaljujem ti Gospode što sam živio u Omišu. Samo nekoliko koraka dalje davni fotograf ovjekovječio je skupinu građana pred dvojnim kamenim stubištem ispred crkvica sv. Roka i sv. Duha te tornja gradskog sata. Uz samo stubište koje vodi na plato ispred sv. Roka nalazila se nekada gradska loža i arhiv, o čemu nam svjedoče grbovi grada i mletačke republike uzidani u noviju građevinu podignutu na njenom mijestu. Na istoj iščitava se natpis BONUM MERO DE MERO BONO – dobro nam dolazi iz čistog dobra te natpis sa godinom 1593. koji podsjeća na nekadašnju javnu žitnicu (horreum publicum). Nesumljivo da je ovaj nesvakidašnji splet profane i sakralne arhitekture nagnao fotografa i skupinu da se zaustave na malenom „trgu“. Uz samu crkvicu sv. Duha, na mjestu današnje kuće Šaškor, nalazila se jednokatnica sa dućanima u prizemlju.

 

                                                

                                              Pozdrav iz Omiša - Grupa građana ispred crkvica sv. Duha, sv. Roka i gradskog sata, oko 1917. godine.                                                                                                                                Izdanje Josipa Vukasovića 

      Arhitektonski oblikovana u XVI. stoljeću čitava glavna gradska ulica, od župne crkve do Poljičkog trga sastojala se od međusobno spojenih višekatnica sa dućanima i obrtničkim radnjama u prizemlju. Kao što se to i ovdje jasno vidi najčešće su to bila vrata oblikovana  na koljeno za izlaganje sitnije trgovačke robe i obrtnih proizvoda. U glavnoj omiškoj ulici nalazilo se i nekoliko postrojenja za proizvodnju tada popularne soda-vode. Godine 1909., u jednoj od tih omiških trgovina došlo je do eksplozije bačve! Srećom, nitko nije ozlijeđen  ali je odjek te dogodovštine bio toliko jak da je opisana u dnevnom tisku. 

Rika - Poljički trg - Smokvica

     Trg je uređen 1811. na inicijativu Pavla Caralipea uz istovremeno uređenje obale čime se spriječilo daljnje plavljenje trga za vrijeme većih vodostaja Cetine. Na samoj obali bilo je pristanište za brodove sa Brača, Rogoznice i Poljičkog primorja. Zbog specifičnog položaja na kojem je izgrađen, Omiš je bio otvoreniji prema svojoj riječnoj obali što je i uvjetovalo nastanak ovog trga u čijoj se blizini nalazila i gradska loža. Izgradnjom mosta preko Cetine taj će prostor postati dominantan kao križanje puteva prema unutrašnjosti pa će se tu smjestiti poštanski ured i polazište poštanskih kočija.                         Prostor trga biti će i mjesto održavanja godišnjih sajmova-pazara, uglavnom uoči blagdana svetaca- 15. i 16. lipnja (sv. Vid), 1. i 2. kolovoza (Gospe od Anđela). Redovni tjedni pazar u Omišu održavao se svake subote.

                     

                                         Pozdrav iz Omiša, Izdanje Ivana Franceschi Ivanova, putovala 1909. godine.

    Gornji snimak nije nastao kasnije od 1911. godine, kada je izgrađena trokatnica u secesijskom slogu na mjestu starije dvokatnice, zvane „Stari mir“. Dvojica po bosansku odjevenih Poljičana vjerojatno su došla prigodom održavanja pazara. Kako u svojoj monografiji Poljica piše don F. Ivanišević, po bosansku se bilo idealno odjenuti za kakvog sajmenog dana ili neke druge svečanije zgode. Uz obalu je privezano nekoliko bracera. Bačva je siromaška jer je zategnuta konopima umjesto za onodobne prilike skupljim metalnim obručima. Skupina pučana, pod budnim okom dvojice austrijskih žandara dokono provode vrijeme u sjeni murvi posađenih oko 1904. godine. Uživaju u odmoru i hladovini naslonjeni uz same ostatke nekadašnjih vrata od rike (porta grande alla fiumera). Stup sramote, poslužio je kao oslonac nekom dokonom Omišaninu. Donja razglednica prikazuje prostor Poljičkog trga nekoliko godina kasnije, pred početak Prvog svjetskog rata.

                      

                                                                 Omiš, Naknada Anton Stanić, Omiš. Putovala 1913. godine.

     Nekadašnji mletački štandarac za zastavu, urešen grbom providura Molina, poznat je u omiškoj tradiciji kao stup sramote. Cvito Fisković u svom znanstvenom radu "Iz renesansnog Omiša" navodi da su stariji Omišani zvali ovaj omiški trg "kar", "na karu"-što potjeće o riječi carus a označava javni stup za oglašavanje naredbi i kažnjavanje manjih prijestupa.

                      

                                                            Omiš, Most David, izdanje Josipa Vukasovića, oko 1910. godine